Kad je veliki Osim bio mali

Ivica Osim

Kad je veliki Osim bio mali

Ivica Osim

Pedesetih godina, odmah nakon rata, život u Sarajevu nije bio nimalo lak. Otac Mihail Osim zvani Puba, radio je u željezničkoj radionici, a majka Karolina zvana Beba, vodila je brigu o kući.

Do kasno bi šila na "singerici" kako bi se djeci obezbijedilo školovanje. Ivan Osim, štrkljav plavokosi dječak iz Novog Sarajeva, želeći da se što prije zamomči i malo pokaže pred drugarima, obukao je očeve jedine i lakirane cipele. Nakon nastave, inače najbolji učenik i darovit matematičar, zaboravio je požuriti kući. S rajom iz škole otišao odigrati "na male".

Cipele su, bezbeli, stradale. Nije se Ivan usuđivao doći kući do kasno uveče.

Majka Beba, kao i sve tadašnje majke, bila je zadužena ne samo za brigu već i za ruženje i batine. Otac je, tako, zakasnio na svoju treću smjenu. Ni slutiti nije mogao da će njegove dobrano isparane crne lakirane cipe, ustvari, biti odlična investicija. Jer, njihov je sin Ivan, zbog plave kose nazvan Švabo, novcem zarađenim od fudbala mogao, kasnije, otvoriti pravu fabriku obuće!

Sjećam se kao junior sa Grbavice da je Osim sedamdesetih godina, dolazeći iz Francuske na odmor u Sarajevo, znao donositi po par-dva kopački koje bi u povratku poklanjao Željinim juniorima. Možda, baš zbog tih batina iz djetinjstva.

Osimov otac Mihail, inače snažna ljudina i lijep čovjek, bio je, kažu, među najjačim u Sarajevu. Znao je na leđima podići vagonet u željezničkoj radionici kada bi, pretovaren, zglajzao sa šina. Zbog naporna rada, tihi Mihail bio je slaba zdravlja.

A u duši, pravi umjetnik. Svirao je harmoniku, možda i bolje od sarajevskog virtuoza Ismeta Alajbegovića Šerbe. Očeva umjetnička crta prenesena je, eto, u fudbalsku genijalnost sina Ivice Švabe Osima. Mali Zlaja, mladi sarajevski novinar, ispričao mi je jedan detalj prilikom zajedničke vožnje iz Graca u Sarajevo. Negdje po ulasku u Bosnu djeca su uz cestu prodavala maline. Švabo je zaustavio svoj mercedes i kupio od jednog mališana sve maline u košarici. Dječak je vidio papirnu novčanicu sa Gutenbergovom slikom i ostao zapanjen. Švabi su gotovo zasuzile oči, samo je procijedio: "Da samo znate kako je teško u onim međama kraj puta nabrati ovolike maline." Sjetio se sigurno svojih posjeta ujaku Miji u Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja, koju su zvali "Mali Rim", pošto su tamo pretežno živjeli katolici.

Imali su pekaru, pa je cijela kuća mirisala na svježe pecivo.

A kada bi se vraćao, nosio bi ruksak sa suvim mesom, šljivama i orasima.

Prvu pravu kožnu loptu jedan od najvećih trenera u svijetu dobio je od tetke Mice, koja je živjela u Kelnu. Bila je žuta i mirisala je na kožu. Nije se šnjurala i imala je uza se i pumpu!

Igralo se na brdu iznad stadiona Grbavica, gdje su se, inače, održavali vojni manevri, pa je cijela livada bila izbrazdana udubinama i neravninama.Trebalo je kontrolisati loptu, prevariti protivnika i paziti da ti noga ne upadne u neku od neravnina! To je za sve nas bio najbolji trening, koji bi i danas poželio, znao je pričati Švabo. Zanimljivo da je njegova baka po očevoj liniji, Antonija, porijeklom iz Regensburga, rodnog mjesta Pape Benedikta XVI. A djed Ivan, po kojem je Švabo dobio ime, imao je pivnice u Rušama kod Maribora. Osimova majka Beba i otac Puba, poticali iz porodica koje su imale po jedanestoro djece! Baš koliko broji jedan fudbalski tim, koji će poslije obilježiti životopis njihova unuka Ivana Osima.

 

Zdravko Lipovac / radiosarajevo.ba