Godine tavorenja po nižim rangovima takmičenja konačno su prekinute 1962. godine. Tada se Željezničar vratio u najjaču jugoslovensku ligu u kojoj će se zadržati narednih 15 godina. U međuvremenu, nastupao je u drugoj, republičkoj te sarajevskoj ligi.

ŽELJO I PRVA TITULA PRVAKA DRŽAVE

1954. godine izboren je plasman u najjače jugoslovensko takmičenje, ali  i novo razočarenje nakon samo dvije godine. Valjalo je čekati sezonu 1961/62 da ''plavi'' ponovo zaigraju u najvišem rangu i to s generacijom koja će ostati zlatnim slovima upisana u svim tekstovima koji govore u historiji našeg kluba. Predvođeni sjajnim stručnjakom Vlatkom Konjevodom, Željezničar je već u prvoj povratničkoj sezoni pokazao veliki kvalitet. Iako su im predviđali mjesto u donjem dijelu tabele, ''plavi'' su odigrali maestralno, pa su na kraju završili na odličnom trećem mjestu. Ispred su bili samo Partizan i Dinamo. Tokom sezone je ostvareno nekoliko velikih pobjeda nad najboljim jugoslovenskim timovima poput Hajduka, Vojvodine, Partizana i Zvijezde. Željezničar je te godine dobio prvog reprezentativca Jugoslavije – Mišu Smajlovića, istinsku legendu našeg kluba, koji je u toj sezoni ponio titulu najboljeg strijelca lige. Bila je to ujedno i prva sezona u kojoj je naš klub obezbijedio nastup u evropskim takmičenjima. Nakon pobjede nad bečkom Austrijom, uslijedio je minimalan poraz od tada respektabilnog mađarskog MTK-a. Takmičenje se tada zvalo ''Srednjoevropski kup''.
Ekipa koja je stasala na Grbavici i vratila svog Želju u prvu ligu, ostat će na okupu i narednih godina kada je Željo postao stabilan prvoligaš. Činili su je legende poput Ivice Osima i Miše Smajlovića. Obojica su bili reprezentativci Jugoslavije a posebno je Osim sjajnom tehnikom i lucidnim driblinzima plijenio pažnju svih ljubitelja fudbala. Stručnjaci su ga smatrali jednim od najtalentovanijih fudbalera tog vremena. No, Osim i Smajlović su i pored brojnih ponuda bogatijih prvoligaških klubova ostali vjerni svome Želji ističući da za svoj klub ne igraju zbog novca.
Godine 1966. nastupa velika finansijska kriza u klubu. Održane su dvije sjednice  Skupštine kluba na kojima su donesene odluke o smanjenju troškova kako bi klub i dalje mogao egzistirati. Zbili su se redovi i Željo je nastavio. Bila su to teška vremena za naš klub, ali Željo je opstao kao i mnogo decenija poslije. Uslijedile su godine stabilizacije u prvoj ligi, najčešće se sezona završavala negdje u sredini tabele. No, krajem šezdesetih u vrlo lijepom obliku se pojavljuju dvije ličnosti koje će po mnogo čemu obilježiti godine koje su dolazile. Prva je Milan Ribar, legendarni trener koji će na Grbavicu donijeti prvu titulu šampiona države, a druga je sjajni strijelac, jedan od najboljih igrača u historiji našeg kluba – Josip Bukal.
Sezona 1969/70 vratila je nadu navijačima ''plavih''. Željo je nakon nekoliko briljantnih partija zauzeo respektabilno četvrto mjesto na tabeli. Sezonu poslije, napravljen je još jedan korak naprijed. Ekipa je postala viceprvak države, odmah iza šampiona Hajduka. Stariji navijači ''plavih'' i danas vjeruju da su samo (ne)namjerne sudijske greške spriječile tim s Grbavice da već te godine donese pehar u Sarajevo. Srećom, nije trebalo dugo da se ''desi čudo''.
Kada je Dimitrije Dimitrijević 1921. sa svojim drugovima počeo igrati fudbal, nije mogao ni sanjati da će klub koji su tada pokrenuli, pola vijeka poslije, i dalje postojati i da će čak nositi i titulu prvaka Jugoslavije.
Šampionska titula sarajevskog Željezničara u to vrijeme stvarno se smatrala pravim čudom. Pored moćnih i bogatih klubova koji su skoro pa imali ekskluzivno pravo na titule, Željezničar se hrabro izborio za titulu najboljeg i po ocjeni kritičara sasvim zasluženo je na kraju prvi prošao kroz cilj. Bila je bez sumnje najbolja generacija fudbalera koje je naš klub ikada u svojoj historiji imao. Svaki navijač Željezničara i danas, skoro četrdeset godina poslije, zna pobrojati igrače koji su te 1972. godine u Sarajevo donijeli taj vrijedni pokal. Bili su to nezaboravni: Janjuš, D. Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković.

(sljedeće sedmice: renovirana ''Grbavica'' i prvi veliki evropski uspjeh)