Ekipa Željezničara 1947. neposredno nakon odlaska 7 igrača uoči utakmice sa Crvenom zvezdom

Prvi trofej mladi klub osvojio je 1929. godine. U Sarajevu je održan fudbalski turnir željezničarskih klubova. U finalu je savladan ŽAK iz Subotice.
Novi je klub svaki dan dobijao nove simpatizere. Skoro redovno su to bili ljudi iz radničkih porodica. 1932. godine na Pofalićima je otvoreno i prvo Željino igralište, koje su izgradili samo fudbaleri zajedno sa članovima svojih porodica i mnoštom entuzijasta. Činilo se tada da je Željezničar pronošao svoj dom, ali nije teklo sve po planu. Uprave ostalih sarajevskih klubova nisu bile sretne što se rađa još jedan dobro organizovan klub pa su ga na sve načine nastojali uništiti još u startu. Otvoreno je pitanje vlasništva zemljišta na kojem je teren smješten tako da je već 1938. godine, Željezničar morao napustiti igralište u čiju izgradnju je uloženo mnogo truda.

Nije to pokolebalo željezničke radnike da i u novim uvjetima, bez stadiona, nastave trenirati i igrati utakmice u okviru sarajevskog Podsaveza, u kojem su i dalje imali značajnu ulogu. U takvim okolnostima, klub će dočekati i Drugi svjetski rat.

Željo za vrijeme II svjetskog rata i godine poslije

Po završetku rata, rad obnavljaju skoro svi sarajevski klubovi koji su postojali i prije. Željezničar se 1946. uključuje u takmičenje u Prvu saveznu ligu Jugoslavije u kojoj su se talmičili najbolje jugoslovenske ekipe. Mladi tim nije bio sposoban za neki ozbiljan rezultat, pa Željezničar napušta najviši rang u koji će se vratiti za sedam godina, dakle 1953.
Recimo i to da je ispadanju Željezničara iz lige prethodila i čudna odluka sarajevskih gradskih vlasti, koje su osnovale novi klub – Torpedo i naredile najboljim igračima drugih klubova u gradu, da pređu u redove tog novog kluba. Iz Želje su pod prijetnjama odvedeni najbolji, a jedini koji je uspio odoliti svim pritiscima i ostati vjeran svome klubu, bio je Joško Domorocki. Nakon tog teškog drugoligaškog perioda, Željo se ponovo vraća u najjači rang takmičenja godine 1953. Prva sezona protekla je dosta uspješno, klub je na kraju prvenstva zauzeo solidnu jedanaestu poziciju. No, već sljedeće sezone ponovo je morao napustiti društvo najboljih i preseliti se u republičku ligu, u kojoj će se također zadržati samo jednu godinu.

Ne smije se propustiti spomenuti i godina 1949. kada su počeli radovi na stadionu na kojem naš klub i do današnjeg dana igra svoje domaće utakmice. Izgrađen je u sarajevskom naselju Grbavica, a zvanično otvoren utakmicom protiv Šibenika, koju su domaći riješili u svoju korist rezultatom 4:1. Nakon toga, ulaskom u najviši rang takmičenje Željezničar postaje prepoznatljiv po sigurnim igrama na svojoj Grbavici sa koje je gotovo nemoguće odnijeti pobjedu. Iako su u to vrijeme bili mnogo bolje organizovani te raspologali neuporedivo snažnijim igračkim kadrom, veliki jugoslovenski klubovi poput Partizana, Zvijezde, Hajduka i Dinama, često su napuštali Grbavicu pognute glave.

Tadašnji stadion po mnogo čemu se razlikovao od današnjeg, jer je u međuvremenu izvršeno više rekonstrukcija. Prva ''Grbavica'' imala je i atletsku stazu koja je uklonjena 1970. godine.

Tih pedesetih godina prošlog stoljeća, svakodnevno se povećavao broj ljudi koji su pratili klub. Lijepa priča je nastavljena...

(sljedeće sedmice: Željo i prva titula prvaka države)