Vasilije Radović "Čiko"

Vasilije Radović je u junu 1957. godine, s 18 godina, došao iz kluba u kojem je ponikao -  Lovćena sa Cetinja u Željezničar . U Željezničaru je već imao dobrog prijatelja iz omladinske reprezentacije Rada Matića. Počeo je sa Pašićem, Žiganteom, Bukićem, Jusufbegovićem, Imamovićem i ostalima, zatim su došli Fazlagić, Kokot, Smailović, Dizdarević, Matić, Kapičić, Osim i drugi, a poslije njih Bukal, Katalinski, Sprečo, Janković, Bećirspahić, Jelušić i drugi. Dres prvog tima Željezničara je nosio punih 14 godina. Branio je i boje mlade, zatim „B” reprezentacije Jugoslavije, pa čak bio i u najboljoj jedanaestorici državnog tima.
Šest mjeseci poslije registracije za Željezničar, koliko je bilo propisano, postao je prvotimac i do 1967. godine, kada je otišao u Tursku da nastavi igračku karijeru, odigrao je sve utakmice izuzev dvije. Naravno, godinu dana u tom periodu bio je u vojsci. Bio je potpisao u Turskoj ugovor na dvije godine, ali se poslije godine dana vratio. Mučen nostalgijom, odrekao se zarade u drugoj godini i tražio raskid ugovora pod uslovom da se može vratiti samo u Željezničar. Ponovo je stao na gol Željezničara i igrao do 1971.  godine, kada ga je teška povreda Ahilove tetive odvojila od Željinih vratnica, pa je postao trener u Željezničaru. Onog momenta kada je okačio kopačke o klin, za samo 23 mjeseca završio je Fakultet fizičke kulture, odsijek fudbal i po tadašnjem klupskom pravilniku Željezničara, imao veću platu od trenera Milana Ribara, koji mu je bio šef. U našem klubu je obavljao niz uloga, brinući se za Željezničar kao za svoj drugi dom.