Josip Domorocki "Joško"

Josip Joško Domorocki smatra se jednom od najvećih legendi Željezničara u 90 godina njegovog postojanja. Rođen je u Sarajevu 1917. godine. Sa samo 17 godina, debitovao je za tada jedan od najboljih klubova u gradu – sarajevski Hajduk. Kao devetnaestogodišnjak odlazi u Beograd na odsluženje vojnog roka ali se tamo neplanirano zadržao duže. Naime, primijetivši njegovo veliko fudbalsko znanje angažuje ga struka najvećeg beogradskog kluba tog vremena – Jugoslavije. U to vrijeme s uspjehom je nosio dres B selekcije bivše države, ali se u Beogradu nije dugo zadržao. Iako je bio jedan od najboljih u svome klubu, nije mogao bez svog rodnog grada u koji se vraća 1940. godine. Počinje aktivno nastupati za SAŠK u kojem se zadržao do kraja rata 1945. godine. Potom je kratko igrao za Udarnik i Jedinstvo, da bi 1946. godine sa Željezničarom krenuo na turneju po Albaniji. Bilo je to u maju prve godine nakon rata. Od tog momenta, cijela fudbalska priča Joška Domorockog vezana je samo za jedan klub koji je obilježio ostatak njegovog života – Željezničar. Plavi dres nosio je 6 godina a od aktivnog igranja oprostio se 1952. godine. Sudbina je htjela da nikad ne odigra nijednu zvaničnu utakmicu na stadionu o kojem je sanjao i u čijoj je izgradnji učestvovao sam. ''Grbavica'' je otvorena godinu dana nakon njegovog odlaska u fudbalsku penziju. 

Za ''plave'' je odigrao ukupno više od 100 utakmica od čega 88 ligaških. Bio je strijelac 10 prvenstvenih golova. Bio je poznat kao beskompromisni borac na terenu koji nije štedio ni sebe ni protivnika, ali kuriozitet je da nikada u svojoj karijeri nije dobijao kartone!

''Otkako sam došao u Želju jeseni 1946. godine odigrao sam skoro sve utakmice u prvom timu do 1952. godine. Nazivali su me fenomenom jer nikad u svojoj fudbalskoj karijeri nisam bio povrijeđen. Mnogi su me pitali čemu za to treba da zahvalim. Odgovarao sam: zahvaljujući urednom sportskom životu i svakodnevnom treningu. Važio sam kao oštar igrač. Međutim, nikad u svojoj karijeri nisam igrao grubo, niti sam bilo kada faulirao Bobeka, Mitića i druge naše velikane fudbalske igre jer su zaista bili izvrsni igrači i prije svega – odlični ljudi. Ja sam oštrije igrao jedino protiv grubijana, koji su više gledali noge protivnika nego loptu'', pričao je legendarni Joško mnogo godina nakon završetka karijere. 

Kada je 1946. godine osnovan FK Torpedo (kasnije FK Sarajevo), odlukom sportskih i političkih vlasti najbolji igrača Željezničara morali su pojačati novi klub kojeg je podržavao tadašnji politički vrh. Iako su mu nuđeni novac i nekretnine, Domorocki je ostao vjeran plavoj boji i tako našao mjesta u srcima ljudi koji istinski vole klub s Grbavice. Ostao je vjeran Želji koji za njega, kao i za sve navijače ''plavih'', nije samo klub već i ideja, način života. 

Po završetku karijere, ostao je u Željezničaru gdje je obavljao razne dužnosti. 

Preminuo je u Splitu 1992. godine od posljedica automobilske nesreće.