Plavo-bijelo stoljeće

Ideju o osnivanju novog fudbalskog kluba, mladi željeznički radnik Dimitrije Dimitrijević, rođen i odrastao u centru grada na Mejtašu, u Čekaluši, predložio je već 1920. godine svom kolegi i prijatelju mašinovođi, Ludvigu Lepleu. Uz Stjepana Katalinića, oni formiraju inicijativni odbor, iz čijeg jezgra nastaje i prva uprava kluba, na čijem čelu se našao diplomirani inžinjer građavinarstva, Austrijanac po rođenju, Mađar po narodnosti, Hinko Tegzeš. U osnivanju svog kluba veliki doprinos dali su svi radnici Željeznica: kupljena je lopta, prva sportska oprema, treniralo se na vojnom vježbalištu Egzecirz, izrađena su i obilježja kluba, a djevojke igrača su na majcam izvezle lokomotivu – prvi grb kluba.
Ipak tadašnje društveno-političke okolnosti nisu išle na ruku osnivanju radničkog kluba. Ipak su i te administrativne  prepreke prevladane te je Željezničar nakon višemjesečnog čekanja na molbu za prijem u Podsavez, uz uslov odigravanja dvije utakmice, primljen za punopravnog člana objavom u „Večernjoj pošti“ u ponedjeljak 19. septembra 1921. godine.
Već prva utakmica, odigrana kao uslov za prijem,  protiv najjačeg gradskog kluba u to vrijeme – SAŠKa, bez obzira na negativni rezultat 1:5, nagovjestila je jednu prelijepu sportsku priču. Da ona bude uzbudljiva u samom početku pobrinuo se inicijator osnivanja kluba Dimitrije Dimitrijević koji je pogotkom na toj utakmici postao igrač koji je postigao prvi zvanični pogodak u istoriji kluba. Željezničar postaje punopravni član Fudbalskog podsaveza i uvršten je u Drugi razred zajedno sa ŠK Špartom, ŠK Trojom i ŠK Barkohbabom, gdje se takmiči do sezone 1926/27, kada ulazi u Prvi razred Sarajevskog podsaveza i tamo se takmiči sve do II svjetskog rata.

Početak II svjetskog rata Željezničar je dočekao takmičeći se u u Prvom razredu Sarajevskog podsaveza. Kao prepoznatljiv radnički i slobodarski klub odbio je poziv da se registruje i takmiči u nogometnoj ligi NDH. Stoga je klub ugašen, klupske prostorije opljačkane, a brojni igrači i funkcioneri kluba su se priključili narodnooslobodilačkoj borbi. Ubrzo nakon oslobođenja, u julu 1945. klub obnavlja svoj rad i osvojivši prvenstvo grada već 1946. godine, u konkurenciji Borca i Veleža, postaje prvak Republičkog finala i član prve poslijeratne Savezne lige. Klub se seli na Marindvor na stadion „6. april“.
Upravo u tom periodu politički establišment odlučuje da osnuje FK Torpedo i dekretom naređuje Željezničaru, koji se u tom periodu bori za ostanak u saveznoj ligi, da mu ustupi svoje najbolje igrače: Lovrića (kapiten), Alajbegovića, Konjevoda, Lazarevića, Rajlića, Golca i Šilića. Jedini igrač koji se odupro svim ucjenama je Joško Domorocki, koji je kasnije zbog toga imao problema. Nedugo prije toga Željezničar je za zelenim terenom deklasirao FK Torpedo rezultatom 9:1.
Zbog smanjenja Prve savezne lige, klub je ne samo ispao u niži rang takmičenja, nego je zbog tolikog odlaska igrača Savez jednostavno brisao Željezničar i iz Druge savezne lige. Ipak nakon žalbe klub je nastavio takmičenje u Drugoj saveznoj ligi. Narednih 7 godine Željezničar se borio i pokušavao konsolidirati igrajući u Drugoj, Republičkoj, pa čak, zbog reorganizacije saveznih liga i u Sarajevskoj ligi.

Četiri godine su simpatizeri i zaljubljenici Željezničara pravili svoj novi dom, stadion „Grbavicu“. Trinaestog septembra 1953. godine u utakmici prvog kola Druge savezne lige Željezničar je pobjedom nad Šibenikom 4:1 upotpunio slavlje prepunih tribina. Sezona je okončana plasmanom u Prvu saveznu ligu. Iste godine Željezničar je dao i prvog poslijeratnog reprezentativca iz BiH. Ilijas Pašić nastupio je u utakmici protiv Turske na Koševu (5:1) i postigao treći gol. Nošeni krilima uspjeha u toj sezoni  (1954/55) plavi su osvojili Mostarski turnir (preteča Veležovog tradicionalnog februarskog turnira) i  Kup ligaša BiH.
Ipak bile su to godine uspona i padova. Željezničar je tako gubio prvoligaški status pa se čak, administrativnom odlukom, našao i u zonskom takmičenju. Ipak je u tim godinama klub gradio svoj stabilan prvoligaški rejting, vođen kvalitetnim igračima, Ribarom, Kranjcem, Matićem, Vrebcom, Pašićem, te kasnije i Radovićem, Katalinskim, Smajlovićem, Osimom i drugim. Ofanzivna igra i timski duh uz nepokolebljive navijače, priskrbili su Grbavici epitet neosvojive „Doline ćupova“.
Sedamdesete godine prošlog stoljeća su bile vrijeme prave nogometne renesanse na Grbavici. Željezničar je pretendovao na sami vrh YU fudbala, a nakon što je sezonu prije bio vicešampion, u sezoni 1971/1972. pobjedom nad Partizanom u Beogradu 11. juna  od 4:0, osvaja šampionsku titulu. Šampionsku titulu osvojili su: Janjuš, Kojović D., Bećirspahić, Bratić, katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković, Kojović S., Hrvat, Šerbo, Kadrić, Saračević, Radović, Rodič uz trenera Milana Ribara i pomoćnike Sulejmana Kulovića i Fadila Požegliju. Željezničar ja nastupio u Kupu europskih šamiona (današnja Liga prvaka) i ispao od tada boljeg engleskog prvaka Derby County F.C.
Nakon vrhunca, ekipa  u naredne dvije sezone stiže do polufinala Kupa gdje ispada od Hajduka nakon penala, odnosno od Borca tijesnim rezultatom 1:2. Ekipa se pomalo osipa, što rezultira odlaskom tvorca šampionskog tima Milana Ribara u Grčku. Stoga u sezoni 1977/78 Željezničar ponovo nastupa u nižem rangu takmičenja. Tada ekipu preuzima Ivan Osim.

Osamdesete su za Željezničar protekle u izgradnji prepoznatljive Željine nogometne filozofije pod vodstvom Ivice Osima i njegovih pomoćnika Bračulja, Smajlovića i Bećirspahića. Sve počinje u Željinoj fudbalskoj školi u kojoj se aktivraju nekadašnji asovi: Radović, Kulović, Krajnc, Bukal i koja ubrzo afirmira mlade igrače Baždarevića, Baljića, Čapljića i druge. Takva politika kluba je dala i prve rezultate, te je po prvi put Željezničar igrao finale Kupa, 24. maja 1982. Godine. U nezaboravnoj i uzbudljivoj utakmici nogometaši Veleža su bili miljenici sportske sreće, te su u pobjedili rezultatom 3:2. Narednih godina Željezničar je igrao u vrhu jugoslovenskog nogometa. Neprežaljenim se i sada čini sezona 1983/84 u kojoj je ekipa dugo vremena bila na čelu prvenstvene ljestvice, a na kraju se morala zadovoljiti „tek“ 3. mjestom sa samo 2 boda zaostatka od prvaka. I naredne sezone tim je doživio punu afirmaciju u Euro kupovima, tačnije Kupu UEFA. Redom su padali bugarski Sliven, švicarski Sion, rumunjska Universitatea, Dinamo Minsk i onda je u polufinalu nakon pobjede u Mađarskoj od 3:1 na Grbavicu došao Videoton. 24. aprila 1985. godine na prepunoj Dolini ćupova, Željezničar je dominirao teron igrao lepršavo, čak nonšalantno, daleko bolje od defanzivnog i indisponiranog protivnika. Ipak izlet desnog beka gostiju u 87. minuti srušio je snove o finalu protiv velikog Real Madrida. Nakon takvog šoka ekipa se nije oporavila i narednih je godina tavorila u prvoligaškom društvu. 1986. Godine, nakon 8 godina na klupi plavih, mjesto trenera napustio je legendarni Ivica Osim - čovjek koji nije osvojio ništa, osim srca onih koji ovu igru vole, a to je zapravo sve!

Malo je nogometnih klubova na prostoru bivše Jugoslavije koji su na takav dramatičan i traumatičan način doživjeli tragične događaje devedesetih. Umjesto odigravanje prvenstvene utakmice protiv ekipe Rada nedjelje 5. aprila 1992. godine počela je agresija i artiljerijska kanonada na Sarajevo. Ponos kluba i njegovih navijača, stadion Grbavica, predstavljao je mjesto gdje je zaustavljen agresor koji je okupirao naselje Grbavica. 26. maja 1992. zapaljena je i uništena zapadna tribina i pomoćni objekti iza nje. Naredne 4 godine, Dolina ćupova je opravdala dati nadimak, ostala je neosvojiva! Ekipa se praktično raspada, a Željezničar je trebao da se jednostavno ugasi. Novoformirani politički establišment čak aktivra ideje o pripajanjima, fuzijama, planove o nestanku. Ipak hrabrost, entuzijazam i predanost onih koji su ostali održaće klub . Sve te godine održavaće se improvizirani treninzi po školskim salama u opkoljenom gradu. Za razliku od drugih, za svo vrijeme rata, Željezničar nije napustio svoju domovinu niti jednog dana. Samim učešćem na „ratnim“ prvenstvima Bosne i Hercegovine Željezničar je bez obzira na sportsku inferiornost u odnosu na ostale klubove, koji su imali koliko toliko normalne uslove za rad, postizao mnogo. Postojao je! Drugog maja 1996. godine odigrana je prva utakmica na tada još razrušenoj Grbavici. Bio je to gradski derbi protiv FK Sarajeva koji je, gotovo nevažno, završen rezultatom 1:1. Sezona 1997/98 okončana je Play-offom za prvaka, pod direktnim patronatom UEFE. To je bio prvi zvanični priznati šampionat BiH, čiji su osvajači imali pravo nastupa u euro kupovima. Željezničar je kao ubjedljivi pobjednik Sarajevske grupe igrao protiv gradskog rivala koji je slavio u Mostaru. U uzbudljivoj utakmici gol za šampionsko slavlje postigao je u 87. minuti Hadis Zubanović. Kao šampion države Željezničar je nakon 1:1 s Koševa, s ponosom ponio zastavu Bosne i Hercegovine na nastup u Škotsku, protiv Kilmarnoca F.C. koji je u dvije odigrane utakmice bio bolji za gol. U sezoni 1999/2000 uz nastup u doigravanju za prvaka, Željezničar je osvojio državni Kup po prvi put.

Ulazak u novo stoljeće stajaće upisano zlatnim slovima u historiji Željezničara. Dolaskom Amara Osima 2000. godine furiozno je osvojena do tada najveća BiH liga, od čak 22 kluba, s postignutih 113 golova i osvojenim 91 bodom. Listu strijelaca predvodili su Muharemović s 31 i Muratović s 23 postignuta gola. Nakon prvenstva osvojen je Kup, a za trostruki učinak odnosno osvajanje svih zvaničnih takmičenja pobrinula se ekipa osvojivši već u martu Superkup protiv aktuelnog prvaka Brotnja (0:0 i 3:1). Dominacija je nastavljena i naredne sezone, s tim da je put do titule naizgled bio još lakši. Osvajanjem prvenstva Željezničar je obezbjedio nastup u Europi. Odigrano je nekoliko nezaboravnih mečeva. U Ligi prvaka krenulo se od prvog pretkola a tek u prvom kvalifikacijskom kolu zaustavljen je plavi tim od engleskog Newcastle FC. Nastavak takmičenja je bio u Kupu UEFA gdje je presudio olako dosuđeni jedanaestera u gostima protiv FC Malage (0:0 i 1:0). U sezoni 2002/2003 Željezničar je u posljednjem kolu protiv N.K. Širokog brijega u gostima prekinuo niz od 20 ligaških utakmica bez poraza te je propustio priliku da pobjedom osvoji naslov. Ipak je nastavio s dobrim igrama u Kupu UEFA gdje je ispao od škotskog Heartsa porazom u Edinburghu od 2:0. Ipak odlaskom Amara Osima na klupu japanskog JEF Uniteda kroz svlačionicu plavih je u 6 sezone prodefilovalo čak 11 trenera. Konsolidacijom Uprave, za menagera je ponovo imenovan Amar Osim koji već u „povratničkoj“ sezoni 2009/10 donosi titulu prvaka i to nakon 7 bodova zaostatka na polusezoni , sa 6 bodova viška na kraju.